Mrvice iz podsvijesti

Vjerujem da mnogim čitateljima ovaj naslov nije jasan. Starijima nije. Mlađima od mene najmanje. Ali najjasniji je onima koji su sada završili s prvom godinom faksa, dakako ne na svim faksovima. Ja spadam u tu skupinu.

Sjetim se onda sebe prošle godine. Kad sam upala na željeni studij, svašta čujem o svemu tome. Dakako brojne su iluzije odmah pale u vodu jer tu je - bolonja, najveća glupost koja se dogodila hrvatskom visokom školstvu. Sve smanjeno i zbrda-zdola, pa prozivanja, pa malo rokova, pa nekakvi ovi-oni uvjeti. No bolonja nije sad tema. Tema je nešto drugo. Naime, načula ja priče o prijavnicama za ispite, popunjavanju i držanju zalihe u omotu indeksa. O upisivanju kolegija i broja sati. O slatkoći upisa više godine

I onda dođem na svoj faks, napraviti prve korake tamo i saznam - uveli su studomat! Sada se godine i semestri, sa svim predmetima upisuju - elektronički. Sve putem šifre, naravno. I dobili mi nekakve omotnice. A ništa nam jasno.

Utvrdili mi da to ne funkcionira. Da ne ponudi neke predmete. Pa je koordinatorica nekima morala ručno upisivat godinu. Svi živčani od toga. Koga god išta pitamo, nitko ništa ne zna. I ništa se ne zna. I može ovako i onako. A stavili oni i rok do kad treba to upisati preko studomata. A rasporeda nema. Ili ima samo za neke studijske grupe, naravno ne za sve. I taman kad smo sve to upisalo, neki se sjete promijeniti raspored. I onda biranje novih izbornih predmeta, koji neće biti u koliziji s obaveznima. Pa ići u referadu, zahtijevati promjenu i naravno prije toga traženje uvijek odsutnih profesora da napišu potvrdu da možemo ići na određeni izborni izvan već određene kvote.

I naravno, više ne upisujemo kolegije sami u indeks. Dobivamo naljepnice. I taman na sva zvona prođe obavijest da su naljepnice gotove i da ih dođemo podići. I neki od nas već nalijepili svoje naljepnice, i shvatili da je broj sati zamijenjen. Pa je ispalo da tjelesni imamo trideset sati seminara, a ne vježbe, naprimjer. I onda su morali raditi nove naljepnice. Pa je većini ta prva stranica u indeksu tvrda od slojeva naljepnica.

Pa su rok za upis godine povećali na gotovo pola semestra. Taman je to sve završilo, a došli su zimski ispitni rokovi. Ispite treba prijaviti preko studomata. a time moraju koordinirati - tajnice. Koje ne znaju s tim. I poslali oni njih na nekakve tečajeve za to. A rok za prijaviti pojedini ispit već ističe. I nemaju profesori drugog izbora nego primiti one papirnate prijavnice dva dana prije ispita, bez pečata, bez ičega.

A ti ispiti nisu bili uneseni. Pa tako ni ocjene. I morali smo tražiti unose ocjena. Pa smo često čuli, to nije u našoj nadležnosti. Pa smo morali svoje ocjene poslati mailom, jer nekim (ponavljam: samo nekim) profesorima se naravno ne da odnijeti u tajništvo popis ocjena. Pa su mnogima upisalo krivo.

Kad je bio upis ljetnog semestra opet nevolje (da ne kažem sranja) s nekim predmetima. Pa jel je il nije postojao uvjet. I slično. Pa se obratimo za pomoć na nekom mjestu A. Kažu nam da odemo na mjesto B. Na mjestu B kažu nam da odemo na mjesto A. kažemo da su nas tamo uputili na ovo mjesto, B. Pa oni kažu, kako je mjesto A nesposobno. A jedna jednina osoba je koordinatorica za cijeli sustav. I baš taj tjedan je bolesna. A zamjene nema.

Konačno upišem semestar, i moram po naljepnicu. i nadrkana baba u referadi samo isprinta naljepnicu i odmah mi je zalijepi. I onda skužim da na naljepnici fali jedan predmet. Pa mi je morala printati novu, i opet imam dva sloja. Samo da nije bila tako brzopleta...

I sad u ovoj fazi je bilo nevolja s neunesenim ispitima. Ali nešto manje.

Samo se sad pitam kako će riješiti upis u drugu godinu nas koji smo prva generacija. I što će biti s onima koji odluče mijenjati faksove ili studijeske grupe. Ja nisam u toj skupini pa se ne moram opterećivati.

Na kraju jedna pošalica. Na faksu imamo automate za kavu. Jednom je jedan kolega rekao da ide po kavu, umjesto na automat, na studomat. Pa smo se zafrkavali da bi studomat tražio plaćanje ects bodovima (brzo bi svi bili potrošeni da se to može hehe). Ili bi rekao da je kvota za kavu popunjena. Ili da nije zadovoljen uvjet - treba prvo capuccino pa onda kava. Ili da opcija "kava" nije unesena...

Danas sam krenula na faks očito u krivo vrijeme. Taman je započeo prolom oblaka, kad sam bila na pola puta, a taj dio kojim sam prolazila ima problem s odvodima, pa sam doslovno prehodala jezero. Ostala sam naokolo, bez povratka doma do maloprije, s polumokrim nogama (ni prvi ni zadnji put, dakako).

No nije kiša uvijek nešto loše. Kad ne pada jako i kad nema jezera putem, stvara jedan poseban ugođaj. A divno je i kad pada noću pa se lakše spava. Druga je priča to što ja sad živim iznad prometne ulice, pa i nečujem kišu kad baš ne pljušti, ali inače...

...sjetim se nekad, kad sam lakše mogla čuti, kako sam obožavala uz lagani šum kiše zapsati, a i još bolje, probuditi se onda kada još ne moram ustati. Predivno. Još ako se radilo o fazama kada su me preplavljivali lijepi osjećaji... kad nisam bila uplakana baš kao i eksterijer izvan moja četiri zida... ali i tada je doživljaj bio pojačan... jer sam se osjećala sjedinjena s prirodom, pa sam stjecala osjećaj da sam ipak bar donekle bolja od onih koji su mi nanijeli suze... jer priroda je na mojoj strani, to je osjećaj sreće...

I onda noć prolazi. Neki uče, neki se druže, neki doživljavaju romantične trenutke, neki se svađaju, dok kiša samo lijeva, bez da oni obraćaju pozornost. A ja, koja ponekad učim, ponekad se družim, ove druge dvije stvari ipak nešto rjeđe prakticiram (što pak ne znači da ne prakticiram), u nekim takvim noćima ipak imam samo svoju samoću. I to iskoristim do maksimuma, svoja na svome. U svom snu.

Pa u tom trenutku se prizivaju sjećanja na najdraže posjećene destinacije. Čežnje za neposjećenim. Želja za stjecanjem više i više znanja. Za novom i sretnijom romantikom. Jer dok se osjeća najljepši dar prirode, voda, svašta se može misliti pozitivno. Ponekad je onda gušt otići u krevet ranije, ne čekati ovo doba u kojem ja pišem ovaj post. samo se prepustiti ugođaju.

Možda sve ovo zvuči kao osobno kontemliranje, ali ima i neke važnosti u tome. Tko nikad ne osjeti neki potpuni doživljaj, bilokoje vrste, ne može reći da je sretan. Dovoljno je čak to zamisliti. Iskreno, već dugo nisam to osjetila. Kao da više ne mogu. Ili nisam dovoljno opuštena. Ili imam previše nesretnih situacija. Možda i lažno sretnih? Živim u nadi da ću uskoro opet moći živjeti kišne noći, posebno ljetne...

...u prijevodu, da ću opet za par dana biti vitalna kao i prije par dana...

Dobrodošli na sam početak ove blogerske priče. Svaki broj pod ljestvama bit će jedna mrvica. Jedna posebna priča koja će svaki put ispoljiti svoju specifičnost. Kad pojedina mrvica dođe na red, dijelit će svojstva drugih mrvica, ali i imati drugačiju radnju.

Zajednička svojstva s vremenom će se definirati, ali definitivno sam neka već predvidjela. Naime, promicat će vedrinu i pozitivu, a spriječavati stalno kontempliranje kako ništa ne valja. Kontempliranje će mrvicama biti dozvoljeno samo u slučajevima ekspresije nepravdi ili osobnih razočaranja. Mrvice poštuju slobodu mišljenja, ali ne i mišljenja u lošem i zlom smjeru. Svojstvo ovog bloga je i vrlo liberalna nastrojenost koju će autorica promicati.

Radnje će nastajati u svojoj punoj slobodi, dakako ograničene pojedinim svojstvima.

Ovaj će blog biti jednostavan za otvoriti svačijem, kolikogod hirovitom kompjuteru, zahvaljujući odsutnosti velikih slika, zvuka i nepotrebnih specijalnih dodataka.

Svaki početak temelji se i na predstavljanju idejnog začetnika. To sam ja, konkretno ću biti znana pod nadimkom :::felicidade::: Naime, želja mi je na svestran način širiti sreću među čitatelje i one kaje ja čitam. Svjesna da me neki i neće voljeti, pa samo neka znaju, imaju pravo izraziti to mišljenje, samo bez viška ekspresije (u obliku psovki) molit ću, jer me takvi komentari neće isprovocirati, nego ću ih samo preskočiti prilikom repliciranja. Na konstruktivne i argumentirane kritike ću pak rado odgovoriti.

Bahatluk mi nije jača strana, ako se stekne taj dojam, isprika unaprijed.

I još nešto, neću se izražavati s frazom moje mrvice. Jer to su mrvice iz podsvijesti, koje ne pripadaju nikome nego su općenite. Dakle iako se pojavljuju na ovom blogu, nisu vlasništvo autorice.

Toliko za prvi post.